Dirigent Krešimir Batinić preuzeo je glazbeno vodstvo jednog od najomiljenijih naslova operetnog repertoara – Grofice Marice Emmericha Kálmána, koja će večeras, 15. svibnja zaživjeti na pozornici HNK-a u Osijeku. Batinića publika poznaje kao dirigenta koji jednako suvereno djeluje u opernim, koncertnim i glazbeno-scenskim produkcijama, a posebno se ističe osjećajem za kazališnu dinamiku i suradnju s ansamblom.Iza njega je niz projekata širok repertoara – od klasičnih opernih djela do zahtjevnih glazbeno-scenskih naslova, pri čemu uvijek naglašava važnost zajedničkog muziciranja i scenskog pulsa. Povratak operetnom naslovu u njegovu rodnom Osijeku ima dodatnu osobnu dimenziju, jer je riječ o žanru duboko ukorijenjenom u tradiciju osječkog kazališta.U novoj produkciji Batinić predvodi orkestar kroz raskošnu partituru koja spaja eleganciju bečke operete i živost mađarskih plesnih ritmova. U razgovoru otkriva što sve stoji iza prividne lakoće ovog žanra te zašto opereta i danas zadržava svoju privlačnost.
* Na prvi pogled “laka” i lepršava, opereta traži glazbenu preciznost. Što je dirigentski najzahtjevnije u partituri Grofice Marice?
– Baš ta prividna lakoća možda je i najveći izazov. Kod Kálmána ništa ne smije djelovati teško ili opterećeno, a zapravo je riječ o vrlo precizno napisanoj partituri. Sve mora prirodno disati – tempo, fraza, odnos između orkestra i pjevača. U Grofici Marici posebno su zanimljivi prijelazi iz elegantnih, gotovo salonskih trenutaka u temperamentne čardaše pune ritma i strasti. Upravo ti kontrasti traže veliku koncentraciju i osjećaj za kazališni trenutak. Najljepše je kada publika sve to doživi kao nešto spontano i lako, iako iza toga stoji puno rada i preciznosti.
* Koliko je rada i discipline potrebno da publika povjeruje u tu “lakoću”?
– Puno više nego što se možda vidi iz gledališta. Opereta traži veliku disciplinu, jer se u njoj spajaju glazba, tekst, gluma i pokret. Sve mora biti usklađeno do najsitnijeg detalja da bi na kraju djelovalo prirodno i neopterećeno. Zanimljivo je da publika upravo tada najviše osjeti čar operete – kada ništa ne izgleda „naporno”, nego sve teče prirodno. A iza te lakoće stoje sati proba, međusobnog slušanja i veliko povjerenje između orkestra, solista, zbora i cijelog ansambla.
* Kálmánova glazba spaja eleganciju bečke operete s ritmovima temperamentnog čardaša. Kako ste uravnotežili tradicionalnost i suvremenost glazbe?
– Važno mi je bilo sačuvati autentičan duh Kálmánove glazbe, ali istodobno omogućiti da ona i danas zvuči živo i emotivno blisko publici. Ta glazba nosi eleganciju jednog vremena, ali emocije koje skriva potpuno su univerzalne. U valcerskim dijelovima nastojali smo zadržati širinu fraze i profinjenost zvuka, dok smo u čardašima tražili više slobode i temperamenta. Mislim da suvremenost ne dolazi iz moderniziranja pod svaku cijenu, nego iz iskrene interpretacije i živog kazališnog pulsa koji publika osjeti tijekom izvedbe.
* U opereti je važno da dirigent prati energiju i dinamiku na pozornici. Tijekom jedne izvedbe zapravo “otrči maraton” prateći sve promjene ritma, tempa i scene.
– To je zaista tako. Opereta je izuzetno živa forma i dirigent mora biti potpuno prisutan u svakom trenutku. Na sceni se stalno nešto događa – pjevači govore, kreću se, plešu, mijenjaju atmosferu iz sekunde u sekundu – i orkestar sve to mora pratiti kao jedan organizam. Ponekad je dovoljno nekoliko trenutaka da se potpuno promijeni ritam scene, a dirigent mora odmah reagirati. Upravo ta nepredvidivost i stalna razmjena između pozornice i orkestra operetu čine toliko uzbudljivom i za publiku i za izvođače.
* Osjećate li posebnu odgovornost prema tradiciji operete u vašem rodnom gradu i očekivanjima publike?
– Svakako. Posebno kada se radi o HNK-u u Osijeku, koje ima dugu i bogatu tradiciju operete. Odrastati u gradu u kojem je taj žanr desetljećima bio važan dio kazališnog identiteta prirodno stvara i određenu emocionalnu povezanost s tim repertoarom. Publika u Osijeku stvarno osjeća operetu. Poznaje taj stil, voli ga i vrlo iskreno reagira na njega. Zato postoji posebna odgovornost prema atmosferi, stilu i kvaliteti izvedbe. Istodobno vjerujem da tradiciju ne treba samo čuvati, nego joj uvijek iznova davati novi život.
* Ispod elegancije i zabave u opereti često se krije sloj nostalgije, melankolije ili ironije. Gdje se u Kálmánovoj partituri najviše osjeća ta “druga” emocija?
– Mislim da je upravo u tom velika ljepota Kálmánove glazbe. Iza sjaja valcera i duhovitosti često se skriva nježna melankolija i osjećaj prolaznosti. Njegovi likovi djeluju bezbrižno i razigrano, ali ispod toga postoji čežnja, usamljenost ili strah od gubitka. Posebno se to osjeti u lirskim duetima i sporijim orkestralnim trenutcima kada glazba odjednom postane intimnija i emotivnija. Upravo tada opereta dobiva onu drugu dimenziju i prestaje biti samo zabava. Mislim da publika vrlo snažno osjeti te trenutke iskrenosti.
* Što mislite zašto je žanr operete i danas aktualan i privlačan?
– Zato što opereta i danas publici donosi nešto što nam možda sve više nedostaje – toplinu, humor, emociju i osjećaj zajedničkog doživljaja. Ona nudi bijeg od svakodnevice, ali pritom nije površna. U najboljim operetama uvijek postoji spoj radosti i sjete, raskoši i iskrene emocije. Publika možda dolazi zbog glazbe i poznatih melodija, ali ostaje zbog atmosfere i ljudskosti koju taj žanr nosi. Opereta nas podsjeća koliko su važni elegancija, duhovitost i emocija, a to su stvari koje nikada ne izlaze iz mode.
Izvor: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Foto: Marina Vojnović