Na današnji dan obilježava se Dan materinskog jezika, njih između šest i sedam tisuća na svijetu, od kojih je trećina ugrožena prisutnošću drugog jezika. Kako piše u časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Europa je kontinent najsiromašniji jezicima; njih samo 4% se govori u Europi. Europska unija ima 24 službena jezika, a izvan Unije govore se europski jezici koji pripadaju indoeuropskoj i uralskoj porodici. U Europskoj Uniji je i sve više govornika kurdskog, hindskog, urdskog te neindoeuropskih jezika kao što su berberski, turski, kineski, arapski i tamilski. Iako svi ovi jezici stvaraju dojam multikulturalnosti, to nije tako jer ne pridonose raznolikosti na globalnoj razini nego homogeniziraju svijet drugačijom vrstom kolonizacije odnosno monokulturaliziraju ga.
Kratka povijest hrvatskoga jezika
U Hrvatskoj je standardni jezik štokavska jekavica. Kako navodi Nevenka Šoštarić u znanstvenom radu “Povijest hrvatskoga jezika” štokavsko narječje je odabrano kao osnovica hrvatskoga standardnoga jezika jer njime govori najveći broj hrvatskih govornika. Do 3. stoljeća prije Krista svi Slaveni govorili su jednim jezikom; praslavenskim jezikom. Prvi tekstovi koji su pisani latinicom i latinskim jezikom su darovnica kneza Trpimira (852.) i Branimirov natpis (888.) iz Gornjeg Muća kraj Sinja gdje se prvi puta spominje ime Hrvat.
Ubrzo nakon toga, Hrvati uzimaju sebi razumljiviji jezik; općeslavenski i pisma glagoljicu i ćirilicu, a kasnije stvaraju starohrvatski jezik. Neki od najstarijih spomenika na hrvatskom jeziku su Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis. Kako navodi Nevenka Šoštarić u znanstvenom radu “Povijest hrvatskoga jezika”, svi ti spomenici svjedoče o hrvatskoj dvojezičnosti i dvopismenosti jer je primjerice na Valunskoj ploči prvi red pisan hrvatski glagoljicom, dok je drugi i treći red pisan na latinici. Kada govorimo o povijesti hrvatskoga jezika svakako moramo spomenuti i Bašćansku ploču koja je prvi hrvatski pisani jezični, književni, povijesni i pravni spomenik.
U srednjem vijeku književnost je bila trojezična; na latinskom, općeslavenskom i starohrvatskom jeziku, a pisalo se trima pismima: latinicom, uglatom glagoljicom i bosančicom. Kako piše Nevenka Šoštarić u znanstvenom radu “Povijest hrvatskoga jezika”, 1325. godine se prvi puta spominje ime hrvatski jezik. U 15. i 16. stoljeću javlja se književnost na sva tri narječja te to predstavlja početak stvaranja jedinstvenoga standardnoga hrvatskoga jezika. Nadalje, u 17. stoljeću dolazi do ujednačavanja hrvatskog standardnog jezika na štokavskoj osnovi te tada prevladava latinica. 1835. – 1848. godine trajao je Ilirski preporod, odnosno nacionalni i kulturni preporod Hrvata. Neka od dostignuća preporoditelja su: ujedinjenje Hrvata u jednom književnom jeziku (štokavsko narječje), prihvaćanje jedinstvene latinične grafije te uzdizanje položaja hrvatskog jezika.
Jedan od važnijih datuma u povijesti hrvatskoga jezika je 2. svibanj 1843. godine kada je Ivan Kukuljević Sakcinski održao prvi službeni hrvatski govor u Hrvatskome saboru, a njegov je prijedlog bio da hrvatski jezik postane službeni jezik u Trojednoj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Njegov prijedlog Sabor je prihvatio 23. listopada 1847. godine. Vrlo važna godina je i 1974. jer je te godine u hrvatski Ustav uneseno da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski književni jezik.
Osječki književnici koji su ostavili traga
Kako piše Grad Osijek mnogi osječki umjetnici imali su/imaju vrhunska umjetnička postignuća te su postali poznati u europskim ili svjetskim okvirima. Neki od njih utjecali su na razvoj umjetnosti drugih europskih ili svjetskih zemalja, a neki su kvalitetne europske ili svjetske utjecaje donosili u svoju domovinu. Neki od najpoznatijih osječkih književnika i književnica koji su svakako utjecali i na razvoj našega jezika su Matija Petar Katančić, Dobriša Cesarić, Jagoda Truhelka, Anto Gardaš, Stjepan Tomaš, Josip Vitanović, Josip Florschutz, Antun Vjekoslav Truhelka.
Matija Petar Katančić
Matija Petar Katančić bio je hrvatski pjesnik, estetičar, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, arheolog, kartograf, povjesničar, geograf i numizmatičar. Kako navodi enciklopedija.hr, Katančić je prvi prevoditelj Svetoga pisma na hrvatski jezik objelodanjena u cijelosti, smatra se začetnikom moderne hrvatske arheologije te začetnikom hrvatske znanosti o književnosti.
Dobriša Cesarić
Dobriša Cesarić bio je hrvatski pjesnik i prevoditelj koji je od 165 pjesama njih 127 objavio za života u 15 samostalnih zbirki. Na stranici enciklopedija.hr piše kako se u pjesmama sa socijalnim temama pridružio struji tzv. Socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova, a motivi iz gradskog života također su mu bili estetski privlačni. 1967. godine dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Jagoda Truhelka
Jagoda Truhelka rođena je u Osijeku 5. veljače 1864. godine, a bila je hrvatska pedagoginja i književnica za djecu i mladež koja je ostavila veliki trag. U znanstvenom radu Marine Vinaj „Oživljeni svijet Jagode Truhelke“ piše kako je Jagoda Truhelka cijeli svoj život sebe doživljavala kao slobodnu i neovisnu ženu. Bila je posvećena pedagoškom radu za koji je smatrala da može nadomjestiti osobnu sreću. Jedna je od najboljih među hrvatskim učiteljicama, te bi trebala biti uzor svim današnjim učiteljima, a aktualnost njezina pisma poticaj današnjim učenicima. Jagoda je bila jedna od prvih žena u Hrvatskoj koje su se zalagale za obrazovanje djevojaka te ukidanje razlike u obrazovanju djevojaka i mladića. Truhelka je svoj trag u ženskoj povijesti zaslužila svojim radom, ljubavlju prema svom poslu kojeg je željela unaprijediti i razvijati.
Anto Gardaš
Vilma Vukelić
Vilma Vukelić rođena je u Osijeku 8. veljače 1880. godine. Pripadala je krugu slavonskih pisaca koji su pisali na njemačkom jeziku. U znanstvenom radu Divne Zečević “Vilma Vukelić – Tragovi prošlosti” piše kako je Vilma Vukelić među prvim ženama koje su samosvjesno tražile pravo žene na obrazovanje, javno djelovanje, i izgrađivanje vlastite individualnosti.
Svi osječki književnici predstavljaju veliki potencijal za „kulturno brendiranje“ grada. Iako su neki pali u zaborav, potrebno je dodatno promicati njihov rad i postignuća među samim građanima grada Osijeka, ali i u nacionalnim okvirima, pa i šire. Ovim putem zahvaljujemo svim našim književnicima kojih više nema, ali i onih koji su s nama, na njihovom utjecaju na razvoj Hrvatskoga jezika
Maja Sajko
Foto: Pinterest
