Prvo stručno vodstvo kroz postav izložbe 27. slavonski biennale: Slika kao virus, u Muzeju likovnih umjetnosti održat će viša kustosica Valentina Radoš, u četvrtak, 18. veljače s početkom u 19:00 sati.
Vodstvu će moći prisustvovati deset ljudi, stoga se mole svi zainteresirane da se prijave putem Facebook-a ili e-mailom na [email protected]
Prijave će biti otvorene do popunjavanja otvorenih mjesta. Vodstva će se održavati u nekoliko termina tjedno, a ulaz na vodstvo je slobodan.
O izložbi:
Slavonski biennale svoje je prvo osječko ostvarenje doživio 1968. godine. Od tada je prošlo više od pola stoljeća, što je samo po sebi respektabilan broj godina, broj koji očekivano sadrži mnogo toga, bilo da pričamo o ljudskim životima bilo o izložbenim manifestacijama. Od početnog, revijalnog prikaza recentnog stvaralaštva Slavonaca do nastojanja proboja u šire umjetničke scene, od mirnih vremena do ratnih biennala, od razdoblja rasta do razdoblja odmora…, 27. izdanje naše manifestacije u budućim će se pregledima izdvajati po pandemijskoj specifičnosti vremena u kojem je ostvareno – vremena u kojem je izložba postavljena u izolaciji muzejskog prostora, a posjetitelji su je razgledali u svojim domovima. Muzeološki izazovi kako izlagati beskontaktno, virtualno, gotovo skrivajući se od nevidljivog neprijatelja, ostat će trajna oznaka 2020. godine. No naziv Slika kao virus nije nužno samo izravna referenca na virusnu ugrozu koja je obilježila tekuću godinu (iako nam je to možda prva i prirodna pomisao), već je referenca i na širu sliku suvremenosti i sveprisutne funkcionalne zakonitosti ljudske vizualne kulture.
Valentina Radoš (iz izložbenog kataloga)
Prije ove milenijske zaraze samo su rijetki teoretičari u samom načinu funkcioniranja modernog društva zapazili virusnu ugrozu, doduše ne patogenu u medicinskom smislu tog pojma, nego kao model pomoću kojeg funkcioniraju intersubjektivnost i vizualna kultura. Primjerice, američki teoretičar W. J. T. Mitchell već je u svojoj knjizi What do Pictures Want iz 2005. prepoznao u slikama umjetnosti i popularne kulture jednu začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije, ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji. Iz laičkih spoznaja o virusologiji znamo da virus ne može opstati bez drugog živog bića, mora se na njega vezati i u njemu nastaniti; bez čovjeka virus umire (zato virusi najviše “vole” najotpornije među nama). Mitchellov pojam “živih slika” odgovara metafori slika kao virusa: bez čovjeka koji ih gleda i udahnjuje im život, slike i općenito objekti vizualnih komunikacija samo su mrtvi predmeti, poput stolice ili isključenog televizora. Tek u srazu s čovjekovim pogledom slike ožive i počnu pulsirati energijom koja im je inače uskraćena.
Ovogodišnje izdanje Slavonskog bijenala pod nazivom Slika kao virus želi propitati reakcije umjetnika na potpuno novu situaciju u kojemu se putevi nevidljivih neprijatelja (virusa) i hiper-vidljivih vizualnih komunikacija susreću i često razmjenjuju uloge. Pozivamo umjetnike svih medija da pokažu na koji način vide umjetničku komunikaciju danas kada je ono čega se najviše bojimo nevidljivo. Može li u takvom strahu ono umjetnički i medijski vidljivo uopće prikazati ono patogeno nevidljivo? Ne ustručavamo se postaviti ni očekivana pitanja, poput: kakva je i u čemu se sastoji snaga umjetnosti u doba ugroze ili kakav je smisao umjetničkog djelovanja u dominantnom medijskom narativu zaraze? Želimo da u naslovu Slika kao virus umjetnici prije svega prepoznaju stilsku figuru vremena u kojem živimo, vremena pandemije koje je snažno uzdrmalo temelje demokratskog poretka, društva blagostanja i međuljudskih odnosa.
Izvor: Muzej likovnih umjetnosti
