U nastavku petoga ciklusa socijalnih tribina u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku, koje organizira Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II., 11. veljače održan je „Socijalni četvrtak“ uz vodstvo mr. Igora Jakobfija, tajnika nadbiskupijskog Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja te tajnika Koordinacije za Osječku regiju pri Uredu za vjernička društva. Jakobfi je s vjernicima promišljao o temi volonterstva – putu izgradnje kulture života, u kontekstu sinodalnih smjernica mjesne Crkve (Izjava i odluka Druge biskupijske sinode) dajući odgovor na pitanje zašto Sinoda pridaje veliki značaj volonterstvu.
„Društveni, gospodarski i politički razvoj ne mogu poprimiti ljudsko obličje bez dimenzije besplatnosti. Jedino se nesebična ljubav kao spremnost ‘izgubiti život’ za drugoga može suprotstaviti ‘kulturi smrti’ (sintagma o kojoj je govorio Ivan Pavao II.). U konkretnim prilikama znači da životna škola u odnosu na mlade uči da se može raditi i biti uspješan, a da to nije puko iskorištavanje drugoga i jedina formula uspjeha“, kazao je Jakobfi u polaznim razmišljanjima. Govoreći o duhu volonterstva u mjesnoj Crkvi (Izjave i odluke 169; 213; 252; 692; 710), predavač je napomenuo kako su „svi crkveni djelatnici i suradnici pozvani svoju službu promatrati ponajprije kao osobni odgovor na Božji poziv te suodgovoran i aktivan doprinos životu i poslanju crkvene zajednice“. Znači, pozvani su osobnim primjerom, ne očekujući ništa zauzvrat, razvijati duh volonterstva kod svih ostalih vjernika!
„Sve službe vjernika laika u župnoj zajednici načelno su volonterskog karaktera. Volonterski pristup moguće je sačuvati samo, ako zaređeni i zavjetovani te drugi zaposleni pastoralni djelatnici svojoj službi pristupaju s entuzijazmom i ljubavlju, znaju poštovati realne granice u svojim očekivanjima od volonterskih suradnika. Dakle, tek kada budem naučio poštivati vaše volonterstvo, npr. volontiranja 2-3 sata tjedno u župi ili udruzi, tek tada će zajednica živjeti jer cijela zajednica ovisi o svim službama! Crkva đakovačko-osječka potiče svoje vjernike na volonterski doprinos općemu dobru kroz suradnju i članstvo u udrugama i ustanovama civilnoga društva te putem udruživanja u vjernička društva. Volonterstvo je najveća snaga karitativnog djelovanja (Izjave i odluke 205; 213). Kršćanska dobrotvornost je bitna dimenzija kršćanske vjere te je zbog toga potrebno sve vjernike poticati na dobrotvornost, zatim podržavati njihovu svijest i konkretna djela dobrotvornosti te ih uključivati u postojeće karitativne projekte. Navještenje, slavljenje i služenje su tri neodvojive stvarnosti. Volonter služenje stavlja u konkretno djelo. Bez služenja, znači da živite evanđelje tek djelomično! Obveza je Crkve đakovačko-osječke promicati i razvijati volonterstvo na tri razine: biskupijskoj, međužupnoj i župnoj u kojoj je karitativni rad. Ne živiš li Caritas, nisi kršćanin. Ova nas dimenzija sve obvezuje, sjetimo se misnoga prinosa“, razložio je Jakobfi te u izlaganju približio obilježja katoličkih volontera u smislu ljudskih kvaliteta (Izjave i odluke 211 – 212; DCE 31): stručnosti, ustrajnosti, spremnosti na suradnju i srdačnosti. „Kršćansko volonterstvo je primarno duhovni poziv; iskustvo susreta s Bogom u Kristu koje pobuđuje ljubav, otvara srce za drugoga i izričaj ljubavi prema bližnjemu, koja nije tek puka izvanjska zapovijed, već posljedica vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav. To nije civilno volontiranje zato što imam višak vremena! Sinoda će zaključiti kako svi Caritasovi volonteri moraju biti upoznati sa socijalnim naukom Crkve, osobito s načelima: solidarnosti, supsidijarnosti i preferencijalne opcije za siromašne. To je upoznavanje kako se ljubav živi“, kazao je Jakobfi te izlaganje zaključio evađeoskim citatom (Gal 5,6): „Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.“
