Na današnji dan 1983. preminuo je Hugo Borenić, hrvatski skladatelj, dirigent, prevoditelj, i istraživač narodne glazbe. Unuk je poznatoga pisca, pedagoga i glazbenika Martina Borenića i sin Roberta Borenića, učitelja i orguljaša, koji je zaslužen za njegovu ljubav prema glazbi.
Hugo Borenić rodio se 1907. godine u austrijskom Gradišću, a pred prvim svjetskim ratom preselio se s roditeljima iz Gradišća u Našice. U Osijek je došao 1919. godine gdje je položio i maturu. Studirao je glazbu na vojnoj glazbenoj školi u Sarajevu 1928. godine, a potom u Budimpešti i Temišvaru. Isprva je bio dirigent gradskoga gudačkog orkestra u bačkom mjestu Bezdanu, a u Slavonskom Brodu je podučavao glazbu.
Najveći trag ostavio je u Osijeku gdje djeluje od 1934. godine.
U Osijeku je utisnuo svoj značajni glazbeni pečat, te je kroz gotovo šest desetljeća glazbeno razvijao Osijek kao skladatelj, dirigent i nastavnik glazbe. Bio je dirigent osječkih pjevačkih i glazbenih društava – pri Tamburaškom orkestru HPD Frankopan i u HPD-u Lipa, te pri Glazbenoj sekciji Udruženja radničkih sindikata. Tada se vrlo dobro upoznao s tamburicom, najprepoznatljivijim instrumentom slavonske ravni. Iz tog razdoblja potječe njegova skladba „Kad u večer Gospi zvoni“.
1939. godine sudjelovao je u osnivanju i bio je jedan od prvih glazbenih urednika Radija Osijek. U sklopu radijskog djelovanja potaknuo je osnivanje Tamburaškog orkestra, koji zatim svakodnevno nastupa u radijskom eteru. U Kuhačevoj školi osnovao je harmonikaški orkestar i orkestar gitare. Za svoje je učenike pisao i u vlastitoj nakladi objavio prve osječke upute za ova dva glazbala.
U isto je vrijeme podučavao u Nižoj glazbenoj školi Krešimir Baranović u Požegi, te u Glazbenoj školi u Našicama, koja je 1956. godine utemeljena njegovom zaslugom. U Našicama je djelovao i kao čelnik Mješovitog zbora Hrvatsko pjevačkog društva Lisinski. Bio je i dirigent osječkih društava Srđan Petrov i Pajo Kolarić.
Cijeli je njegov život protkan glazbom.
Hugo Borenić pratio je rad „Kolarićevih“ tamburaša od samoga osnutka društva. Svoju glazbenu karijeru započeo je s tamburama. Iako nije bio u mogućnosti aktivno sudjelovati u društvu, ipak je bio prisutan sa svojim kompozicijama. Svojevremeno se priključio tamburašima-seniorima kao njihov dirigent. Članovi seniorskog malog orkestra bili su nadopuna i velika pomoć velikom orkestru STD „Pajo Kolarić“ s kojim je također održavao pokuse.
Hugo Borenić je tijekom svojeg života spojio Slavoniju, Baranju, i Gradišće (Austrija).
Osim kao glazbenik, djelovao je i kao meliograf, pisac i urednik stručnih knjiga. Istraživao je narodnu glazbu i pisao obrade, posebno manje poznatih glazbenih zapisa. Za tisak je pripremio zbirku “Dvojezične narodne pjesme duž Podravine”. Autor je monografije “Nepoznata pjesma o Janusu Pannoniusu“. Monografija je nastala iz zapisa njegovih istraživanja narodne glazbe..
1974. godine Borenić u osječkoj „Reviji“ objavljuje glazbeni esej naziva „Šuma“, s temom glazbenih motiva u napjevima Slavonije i Baranje.
Preveo je libreto opere „Nikola Šubić Zrinski“ Ivana plemenitog Zajca na mađarski jezik. Neke od najznačajnijih njegovih skladbi su „Večernja idila“, „Barokna uvertira opus 92“, opereta „Mali ptičari“, te djelo posvećeno gradu na Dravi – „Oj Osijeku, dragi grade“.
Posljednje djelo Huge Borenića jest „Ciganska rapsodija opus 42“, poznata i kao „Rapsodija di Tzigano u d-molu“. Praizvedena je na Svečanom koncertu 11. po redu Međunarodnog festivala hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku 1983. godine, te tiskana u zbirci „Tamburaški orkestri“ – broj 11, u nakladi Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske u Zagrebu.
Maja Sajko
Foto: Ivanka Kasumović
Foto članka: Osijek.in
Izvor: Slavonsko tamburaško društvo “Pajo Kolarić”; Muzička enciklopedija, Osijek – Kakav je bio nekada (Ivanka Kasumović), Hrvatska enciklopedija