Iako su mu nepune 62 godine (rođen 5. listopada 1962.), bariton Slobodan Cvetičanin (uz solo pjevanje, diplomirao i glazbenu teoriju i pedagogiju, smjer zborsko dirigiranje), posljednjih godina mentor pjevanja i vokalne tehnike (nakon što se 2019. umirovio kao prvak Opere), ovih je dana obilježio veliki jubilej: 40 godina umjetničkoga staža, od čega čak 35 u HNK-u u Osijeku. Tim povodom, njegov mu je matični teatar sinoć (20. ožujka, u 19 sati) pripremio svečanu izvedbu Leharove Vesele udovice, pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića.
* Biti odan jednom teatru 35 god. lijepa je i važna obljetnica. Kada se osvrnete na to vrijeme, čini li vam se da je proletjelo?
– Uvijek se govorilo da što je čovjek stariji, vrijeme brže prolazi. Održati se 35 godina u bilo kakvom odnosu – u privatnom, ali i u profesionalnom životu, zahtijeva međusobno poštivanje, razumijevanje, podršku. U ovo sam kazalište došao 1. ožujka 1989., nakon što sam pet i pol godina bio slobodan umjetnik u Skoplju, vezan za makedonsku udrugu glazbenih umjetnika. To je značilo da su mi oni nalazili i dogovarali koncerte, predstave u Skoplju i drugim gradovima. Tada slobodni umjetnici nisu imali zaštićen status kao danas.
* Od samih je početaka vaša karijera bila usko vezana uz vašu pok. suprugu Jagodu.
– Prvi sam samostalni koncert imao 23. listopada 1983., a klavirska mi je suradnica i tada bila Jagoda, s kojom sam u braku bio od 1989. Ona mi je čitav život bila klavirska suradnica na koncertima, a i na opernim predstavama nije bila samo ‘nijemi’ promatrač, uvijek smo do kasno u noć razgovarali o ulozi, uz pozitivne i negativne kritike. Dok je živ, umjetnik mora u prvom redu istraživati sebe, ali i pratiti i pokušati se uklopiti u trendove.
* Ako je to moguće, kada biste ova četiri desetljeća saželi u nekoliko riječi ili jednu emociju – što bi to bilo?
– Na prvom mjestu je ponos, potom ispunjenje. Zadovoljan sam što smo supruga i ja odabrali Osijek kao grad za život, iako su i druge ponude na stolu. Jagodin, tj. naš sin Kiril (Naumov, nap. a.) danas je član orkestra HNK-a u Osijeku. Podrška smo jedan drugomu i ponosni međusobno.
* U to vrijeme nije bio operna prijestolnica. Što je presudilo u korist Osijeka?
– Davne 1987. postavljali smo u Skoplju Gotovčevog Eru s onoga svijeta u prijevodu na makedonski jezik, a ja sam pjevao ulogu mlinara Sime. Prihvatio sam izazov. U to sam vrijeme pregovarao i sa Slavoljubom Kocićem, tenorom, tadašnjim ravnateljem Opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zajedno smo u Makedoniji pjevali u Traviati, on je bio Alfredo, a ja Giorgio Germont. Bio je zadovoljan i htio mi je pomoći u karijeri. Ipak, maestro Antun Petrušić bio je brži i konkretniji. Rekao je da u Osijeku imaju izvrsnoga, prekaljenoga Ferdinanda Zovka, prvaka Opere, ali im treba mlado pojačanje. Ja sam tada iza sebe već imao nekoliko zapaženih uloga, nisam bio početnik. Presudila je odluka moje partnerice Jagode, kojoj se više sviđao Osijek. I tako smo u studenom 1988. došli u Osijek. Na audiciji sam otpjevao dvije arije. U komisiji su bili maestro Petrušić i maestro Željko Miler, čije su me riječi jako ugodno iznenadile, jer mi je bilo tek 26 godina. Debitirao sam na koncertu dvjema Verdijevim arijama – iz Krabuljnog plesa i iz Rigoletta. Nakon koncerta me tadašnji intendant Zvonimir Ivković pozvao na razgovor i pitao kada mogu početi. U veljači 1989. je bilo natjecanje pjevača u Zagrebu, na kojem sam predstavljao Makedoniju (i pobijedio). U Osijeku sam u angažman došao 1. ožujka i to kao solist prve grupe, što je za ono vrijeme bio presedan za cijelu Jugoslaviju.
* Tada je bilo bolje biti umjetnik nego danas?
– Da, tako je, iako neke druge situacije nisu svima pogodovale. U Sloveniji su tada bile dvije operne kuće, u Hrvatskoj četiri, u BiH jedna, u Srbiji dvije te u Makedoniji jedna. Veliki umjetnici – Stojan Stojanov, Nikola Mitić, Ruža Pospiš Baldani, Feđa Radovan i mnogi drugi – mogli su svaki dan u tjednu pjevati u drugoj opernoj kući, u drugom gradu. I zarađivati. Zato su i karijere išle uzlaznom putanjom. Bio sam stacioniran u Osijeku, ali sam puno gostovao. Sve do ’91. Nakon toga sam nastavio gostovati u Sarajevu, Mariboru, Rijeci, ali i Pečuhu. Netom prije umirovljenja trebao sam baruna Scarpiju u Beogradu u Narodnom pozorištu, pod ravnanjem maestra Dejana Savića, no bolest me spriječila.
* Jeste li brojili uloge koje ste pjevali? Koje su vam omiljene i zašto? A skladatelj?
– Naravno da sam brojio: u 40 godina isto toliko različitih glavnih uloga. Srednje i manje nisam brojio. Najdraže su mi dvije uloge, obje pjevane u Osijeku: naslovna uloga u Rigolettu i uloga Renata u Krabuljnom plesu. Iz skopskoga razdoblja to je spomenuti Giorgio Germont. I skladatelja su mi najdraža dva – Verdi i Puccini, zbog baruna Scarpie iz Tosce, kojega sam pjevao u pet različitih podjela, od Novog Sada, Skoplja, Osijeka.
* Kako ste se pripremali za ulogu? Koje su vaše tehnike za istraživanje lika i povezivanje s glazbenom i dramskom stranom uloge?
– Ništa posebno. Moji roditelji i moj prof. solo pjevanja Blagoja Nikolov, prvak opere u Baselu, učili su me da na to gledam kao na bilo koje drugo zanimanje.
* A trema? Imate li neke rituale ili tehnike koje koristite da biste se fokusirali?
– Toga nije bilo, jer me moj profesor kroz studij i na početku karijere naučio kako se riješiti treme: koncentracija, disanje. Usto, govorio mi je: „Pjevač je gospodar scene, ne publika. Budi bezobrazan, izađi na pozornicu i reci sebi: Sad ćete vidjeti kako se pjeva.“
* Eto, to je bio neka vaša mala mantra. Diploma zborskog dirigiranja pokazala se punim pogotkom, slutim, ne samo zbog zadnjih nekoliko godina.
– To mi je neostvarena želja, iako sam ovdje bio ratni dirigent, uz maestra Zorana Juranića, koji je tada bio i ravnatelj Opere. Kazalište je bilo granatirano, a koncerte, dijelove opera, održavali smo gdje god smo mogli. Sjećam se da mi je 1994. ponudio da se opredijelim hoću li pjevati ili dirigirati.
* Osim puno talenta i još više rada, što je najvažnije za opernog pjevača?
– Rad je 90, a talent ostatak i ne podrazumijeva samo dar za pjevanje. I geni su bitni. Moj otac je bio dvije godine solist opere u Nišu te dvije u Novom Sadu. Nije bio školovan pjevač, nego natur sänger. Nakon osnovne i srednje glazbene, smjer klavir, želio sam studirati dirigiranje, no očeva je želja bila da se ja bavim pjevanjem, pa me odveo kod prof. solo pjevanja u Niš, koja mi je rekla da imam predivan glas. Profesor na akademiji bio je oduševljen jer dugo nije imao bariton, ali je rekao da se moj glas mora još tesati.
* Faktor X?
– To je sreća! Sreća da se nađete na pravom mjestu u pravo vrijeme. I da vas netko pogura. Mnogo kvalitetnih umjetnika nije uspjelo jer nisu dobili pravu priliku.
* Iza vas je bogato koncertno iskustvo. Na koncertu se nemate iza čega/koga sakriti.
– Ako ste pravi maher, u operi neke nedostatke možete sakriti. Na solo koncertima ili u oratorijskim djelima, posebice Bahovim, Mozartovim ili Händelovim, sami ste pred publikom i samim sobom.
* Jesu li vas i pogađaju li vas još uvijek, kritike, osvrti, komentari?
– Ja sam davao sve od sebe i imao sam sreću da su kritike i napisi uglavnom bili pozitivni. I vrlo dobronamjernih savjeta starijih kolega, dirigenata. Moram priznati da kritiku nisam nikada dobro primao. Događalo se da neki umjetnici, pjevači u 10 godina izgrade veliku karijeru, dostignu vrhunac i misle da su nedostižni. Tada nastupi dugotrajna stagnacija pa nakon toga karijera krene nezaustavljivo silaznom putanjom. Jako sam se čuvao toga.
Posljednjih ste godina zborovođa, mentorirate mlade. Veseli li vas to? Izgubite li živce ponekad? Podsjećaju li vas na vaše početke?
– Svo svoje znanje i umijeće prenosim na njih. Ne želim da to nestane sa mnom. U nekima se prepoznajem, u nekima ne, a živce ne smijem (iz)gubiti, jer onda ništa od posla. Uporan sam i strpljiv, 100 puta ponovim ako treba. Iskustva imam.
Koji su vaši savjeti za mlade pjevače koji sanjaju o karijeri u operi? Koje su ključne lekcije koje ste naučili na svom putu?
– Na prvom mjestu, morate imati samopouzdanje. Danas mladi imaju 120% vjere u same sebe, ali u danom se trenutku pitaju: što je njima to trebalo. U tom se slučaju postavim čak i kao roditelj, bodrim ih, jer sam i sam nekoć bio u takvim situacijama. Bitno je vjerovati u sebe i puno raditi, slušati iskusnije kolege, mentore. Mnogi to slušaju, ali žele uspjeh i bogatstvo preko noći.
* Bolje da su u tom slučaju trčali za nogometnom loptom. Što vas veseli kada izađete iz HNK-a, u slobodno vrijeme?
– Isključivo sport. Kao srednjoškolac sam profesionalno igrao rukomet za prvoligaški klub iz Niša, Željezničar. Ozljeda koljena bila je kobna za moju sportsku karijeru. No, obožavam gledati sve kolektivne sportove, veliki sam poklonik Nogometnog kluba Osijek i imam godišnju kartu. U glazbenom smislu, to je izvorna narodna glazba, koja mi je i platila studij.
* Tezgarili ste?
– Uzeo sam mikrofon u ruke i 10 godina pjevao da bih si platio studij.
* Kakvom vidite budućnost opere za 10-20 godina? I po pitanju umjetnika i publike. Kako se prilagođavate promjenama, pratite li ih?
– Ovakva su se pitanja postavljala i prije 200 godina. Plaće su bolje tamo gdje je bolji standard. Nema više mecena, za kulturu se uvijek malo izdvajalo. Uvijek ima zaljubljenika poput mene koji ne odustaju i kojima je bitno raditi ono što volimo. Među mladima je taman toliko zainteresiranih koliko treba da opera opstane.
* Koja vam je najdraža uspomena, iskustvo iz dosadašnje karijere?
– Skopska je opera, 1988., netom prije moje osječke audicije, surađivala s operom iz Nürnberga, koja je u Skoplje dolazila na festival opere u svibnju, a mi smo tamo izveli Traviattu. To mi je iskustvo za pamćenje, kao i snimanje Rossinijeve kantate Stabat mater na makedonskoj radioteleviziji, kao solist. Za 25. godišnjicu karijere, financirao sam izdavanje toga DVD-a.
Izvor|Foto: HNK u Osijeku
