U istoj životnoj dobi, kao i lik kojega tumači, 45-godišnji Miroslav Čabraja (prvak i ravnatelj Drame) našao se pred najizazovnijom ulogom u životu: Randalla Patricka McMurphyja. Karizmatičnog, buntovnog i neustrašivog borca raspisao je u svom romanu Ken Kesey. Prema dramatizaciji Dalea Wassermana, na scenu osječkog HNK-a, kao zadnju ovosezonsku dramsku premijeru, Let iznad kukavičjeg gnijezda postavlja redatelj Dražen Ferenčina. Premijera je sutra, 24. svibnja, u 20 sati.
Nakon Lakija Topalovića, nešto posve drukčije. Kako ste se pripremali za ulogu Randalla Patricka McMurphyja? Što vam je kao glumcu privlačno kod ovog lika i predstave?
– Sve. Volim okupljati ljude oko sebe kao i on, samo što je on puno vulgarniji i radi to na radikalniji način. Čitav život odgajan sam u zajedništvu, nastavilo se to i ženidbom i ulaskom u obitelj Soldo. I oni su takvi. Danas živimo u svijetu prividnoga individualizma, prividno postoje pojedinci, a koji nisu ni svjesni da ih sustav želi i čini takvima. Sustavu s vremena na vrijeme treba kaos da bi djelovao. McMurphy je taj koji se protiv toga bori i zato mi je privlačan.
Kako se osjećate na sceni kao McMurphy?
– Nemam neki posebni osjećaj dok ne počne predstava. Kada počne, tada tek kreće moja borba kao glumca za tog lika koji nema nimalo privlačnu prošlost, dapače odbojnu, ali budućnost obećava. Često se u životu okrećemo i žalimo za prošlošću. McMurphy ne, ni ja. Tu nam je neka sličnost s kojom se mogu poistovjetiti.
Koji su vam bili najveći izazovi u interpretaciji? Emocionalni i fizički. Kako ih rješavate?
– Jedni i drugi. Bez jednih nema drugih. Sinergija istih čini ulogu, i ne samo to. Partneri na sceni. Bez njih nema mene. Tako sam to rješavao. Kroz njih. Preko njih. Imao sam veliku sreću što su oko mene sve vrhunski glumci bez kojih ne bih uspio.
Je l’ Vas ova uloga promijenila kao glumca i osobu? Iako pretpostavljam da svaka ostavi traga na glumcu. Mislite li da će utjecati na Vaš budući rad?
– Gledajte, utjecaji na budućnost ili se dogode ili ne, to će ona pokazati. Naravno da nas uloge određuju, ali ne presuđuju. Nisam igrao puno dramskih uloga, jer često igram u komedijama, no Horvat i Jago dali su mi veliku sigurnost i iskustvo. No ne bih rekao da me ova uloga promijenila kao glumca. Mi moramo biti spremni na sve, ipak igramo u institucionalno repertoarnom kazalištu.
Koja Vam je scena posebna – draga ili izazovna?
– Najdraža scena u predstavi mi je izlet brodom. Tko pogleda predstavu znat će.
Kako kolege reagiraju na Vašeg McMurphyja?
– Bolje bi bilo da pitate njih, no moram reći da su mi svesrdno pomagali.
Kako je bilo raditi s redateljem i ostatkom glumačke ekipe?
– Dražen Ferenčina je naš prekaljeni redatelj, jedan od najnagrađivanijih. Dobro poznaje ansambl i mi poznajemo njega. Uvijek je ugodno raditi s njim, nema nikakvih trzavica. U našem kazalištu napravio je velike uspješnice kao što su 260 dana, Vitez slavonske ravni, Višnjik koji mi je donio i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, i mnoge druge. No po prvi puta radim s Klifom koji radi videoprojekcije i s Hrvojem Marjanovićem iz Krankšvestera koji je radio glazbu za predstavu i oduševljen sam. Krankšvester glazba izvrsno se uklopila u predstavu.
Kako je redatelj pristupio tekstu Dalea Wasserana i koliko se razlikuje od filmske verzije? Ponovno imate taj „krimen“.
– Drama se nešto razlikuje od filma i same knjige, odnosno romana, no ne previše. Za razliku od Maratonaca koji nisu ni slični filmu, Let je puno sličniji. No, ne treba nam stavljati taj teret na leđa niti ga nosim. Kazalište je posve drukčiji medij od filma i to tako treba gledati. Netko će predstavu uspoređivati s filmom, netko neće. Nekomu će se svidjeti predstava, nekomu ne će. Tako je to i to treba prihvatiti, a i nismo tu da se svidimo, nego da nešto kažemo. Kazalište ne sudi, nego ukazuje. Drugi sude. Nama i svijetu.
Ima li nešto s proba posebno što biste izdvojili?
– Ne posebno, jer kada bih nešto posebno izdvojio ne bih bio fer.
Hoće li osječka produkcija po nečemu biti posebna?
– Naravno. Svaka nova inscenacija je posebna i svoja. Ovo je naša predstava, osječka. Luda i šašava, radosna, tužna, buntovna, sjetna.
Što se nadate da će publici ostati nakon odgledane predstave?
– Osjećaj sreće koji će joj dugo ostati u srcu i mislima.
Zašto je Let… i danas aktualan? Koje teme u predstavi najviše komuniciraju s današnjim društvom i pojedincem?
– Ova sezona ima zajednički nazivnik: Pojedinac unutar sustava. To su uvijek aktualne teme. Svevremenske.
Mentalno zdravlje i institucionalizaciju smo tematizirali i u predstavi Jom kipur… Je li to nešto o čemu trebamo progovoriti javno, bez tabuiziranja i stigmatiziranja?
– Naravno. Psihičko zdravlje ne bi trebalo biti tabu. No na žalost na Balkanu si još uvijek stigmatiziran ako ideš kod psihologa ili psihijatra, dok je to u razvijenijim zemljama svakodnevica. U zemljama s razvijenijom sviješću. Zato, grlimo se i ljubimo više. Svakomu to treba. Čak i „tvrdim orasima“ i „balvanima“.
Izvor|Foto: HNK u Osijeku
