Nakon više od deset godina predanog rada, bezbroj proba, premijera, gostovanja i uloga koje su osvajale publiku, mladi 34-godišnji bariton Leon Košavić odlučuje zakoračiti u novo životno i profesionalno poglavlje. Svakodnevnu dinamiku kazališta zamijenit će hodnicima muzičke akademije, studentskim glasovima i odgovornošću oblikovanja budućih naraštaja glazbenih umjetnika. Ova promjena nije samo profesionalna tranzicija – ona nosi i osobnu priču o sazrijevanju, promjenama prioriteta i novim pogledima na umjetnost. U razgovoru donosimo refleksije o godinama ispred i iza kulisa HNK-a u Osijeku i uzbuđenja pred novim izazovima.
* Nakon više od deset godina na sceni, odlučili ste otvoriti novo poglavlje. Kako je došlo do te odluke, što je prevagnulo?
– Nakon završene akademije nisam mislio da ću ikada završiti u pedagoškim vodama, ali isto tako da ste me pitali kao petnaestogodišnjaka vidim li se gdje sam trenutačno, rekao bih vam – ni u najluđim snovima. Mislim da bi bilo sebično ne podijeliti iskustvo koje sam stekao i koje stječem nastupajući u Europi i svijetu. Veseli me nečiji napredak i sretan sam kada mogu pomoći u rješavanju problema ili nedoumica.
* Kako biste opisali svoj profesionalni i osobni razvoj kroz godine provedene u osječkom, ali i brojnim drugim kazalištima diljem svijeta?
– Kao što sam puno puta rekao, ali reći ću još jednom; osječko kazalište, Osijek i Slavonija imaju posebno mjesto u mom srcu. Moja povezanost s ovim kazalištem uvelike je zaslužna za veliki dio moga profesionalnoga i osobnoga razvoja. Drago mi je da sam održao vezu s domovinom između svih tih inozemnih angažmana i drago mi je da sam bio dijelom tako ljudskoga i pozitivnoga kolektiva kao što je to osječko kazalište!
* Koja je uloga ili nastup ostavio na vas najdublji trag i zašto?
– Teško je staviti prst na samo jedan. Međutim, jedna od dražih uspomena mi je produkcija Don Giovannija u Osijeku, jer je njome započela suradnja i ta dugogodišnja „ljubavna“ veza mene i Osijeka/Slavonije.
* Prelazak s pozornice u učionicu nije mali?
– Svakako nije lak i bez velikih promjena, ali volim nove izazove i smatram da prihvaćanjem novih izazova ostajemo mladi, iako još uvijek se nadam da sam u skupini koja se smatra mladom i bez toga.
* Što biste željeli prenijeti studentima, ne samo u tehničkom smislu, već i kroz iskustva iz prakse?
– Želio bih im prenijeti opuštenost i shvaćanje da iako se naš posao čini kao nešto izvanzemaljsko vrlo je povezano s našim bićem i da je taj poziv najpovezaniji s prirodom čovjeka.
* Kada pogledate unatrag, postoji li nešto što biste danas napravili drukčije?
– Ne, ne žalim ni za čim, jer je upravo ovaj put onaj koji sam odabrao da se poslije ne bih pitao što bi bilo da sam…
* Kako su se vaši pogledi na uspjeh i karijeru promijenili od početka do danas?
– Veoma, ukratko, prava sreća se ne može mjeriti, nema te formule koja definira sreću, uspjeh itd. Postoje neke društveno prihvaćene norme, ali na kraju dana onoliko ćete biti sretni i zadovoljni koliko si dopustite.
* Koje ste lekcije naučili surađujući s kolegama, dirigentima i redateljima – i kako će one oblikovati vaš rad s mladim glazbenicima?
– Ne bih ulazio preduboko u tu temu jer bismo se na ovom pitanju previše zadržali; reći ću samo da sam od svih sa kojima sam radio nešto naučio. Od nekih kako se ne ponašati i djelovati, od drugih upravo suprotno. Sve to trudit ću se prenijeti na nove naraštaje koji dolaze.
* Je li teško balansirati između umjetničkih ambicija i privatnoga života, čemu sada dodajete i rad na akademiji?
– Najteže, barem za mene osobno. Djetinjstvo sam proveo u Ozlju, pitoresknom gradiću skrivenom uz tok rijeke Kupe; imao sam bezbrižno i prekrasno djetinjstvo. Teško se naviknuti na velike, užurbane i dehumanizirane gradove, ali imao sam tu sreću da me život uvijek vodio natrag u sredine koje su me nahranile za daljnju bitku s istima. Odnedavno opet živim u Ozlju, u komadiću raja kojega mogu nazvati svojim, tako da usudim se reći da se bitka još uvijek vodi, ali naše trupe čvrsto drže frontu uz pozitivan trend.
* Što vas najviše veseli u ideji da postanete mentorom nekom budućem pjevaču – i postoji li nešto čega se pomalo pribojavate?
– Ne postoji strah, već samo osjećaj velike odgovornosti; odgovornosti za nečiji profesionalni život. Najviše me veseli onaj osmijeh, radost kada student napreduje i raste i to sam vidi i veselimo se tomu zajedno.
* Koje ste izazove prepoznali u akademskom sustavu koje biste željeli promijeniti ili poboljšati? I sami ste bili student ne tako davno.
– Ne bih mijenjao puno; možemo sad razgovarati o broju sati, predmetima itd., ali mislim da je najbitnije studentima uz tehničko znanje dati i dobru psihičku podlogu, jer je naš umjetnički svijet okrutan. Osim dobre tehnike, studentima treba dati još jedno oružje, a to je čvrst um da ih ništa ne bi moglo poljuljati.
* U čemu vidite najveću razliku između umjetničkoga izražavanja na sceni i pedagoškoga rada?
– Najveća razlika je u tom što moje misli, poglede i ideje ne prezentiram kao do sad bez posrednika, već se one miješaju s prirodom studenta i zatim izlaze na vidjelo.
* Ako biste sami sebi, onom mladom pjevaču s početka karijere, mogli nešto poručiti sada s ovim bogatim scenskim iskustvom – što bi to bilo?
– Ne brini, sve će doći na svoje. Ako u nekom pogledu misliš da ipak nije, promijeni kut gledanja.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
Foto: HNK u Osijeku