„Molièreov Don Juan djelo je koje nema jednoznačna tumačenja. Ono je poput autorovog uranjanja u vlastite proturječnosti, u unutrašnje glasove u kojima su sadržani i dobro i zlo, nagon i moral. To možemo vidjeti i kroz dva glavna lika ove drame, Don Juana i Sganarella. Kao da je Molière u ta dva znakovita „ja“ razložio vlastiti karakter. Otuda i takva struktura i kompozicija ovog djela, ispunjena žanrovskim poigravanjima i grubim smjenjivanjem komičnog i tragičnog.
Netko tko proučava fenomen Don Juana i susretne se s ovim djelom, teško može izbjeći da se, suočavajući se s njegovim temama, ne zagleda u sebe i ne osjeti jednako snažne unutrašnje proturječnosti. Razlozi zbog kojih bismo mogli kritizirati Don Juana zbog njegove neobzirnosti i podrugivanja svemu što ga okružuje, jednostavni su.
Ipak, pravi je izazov pronaći razloge zašto nas ovaj lik i dalje mora opominjati i zahtijevati da se njime bavimo – posebno danas, kada njegova rečenica:
„Samo pomoću licemjerja čovjek se može izboriti s porocima u vremenu u kojem živimo“ više nije oštrica uperena protiv određene (njegove) klase, već je postala sveprožimajuća istina i datost.
Don Juan i danas ostaje moćan lik, sukobljen s okruženjem koje ga sputava, ali istodobno je izgubljeniji nego ikad prije i malo je toga romantičnoga ostalo u njemu. Putuje svijetom, luta i bježi, ali ono što ga okružuje nadmašilo ga je svojim besmislom. Bez ikakvoga monolitnoga i jasnoga referentnoga sustava vrijednosti protiv kojega bi se mogao pobuniti u pokušaju da život učini posebnim i drukčijim od onoga koji mu je predodređen, Don Juanu prokletstvo ne znači ništa – jer u svijetu teološki obilježenom zlom, pakao je već uspostavljen na ovom svijetu.
Zato Don Juan može i stavlja na sebe bilo kakvu masku u svojoj odlučnosti da, bilo da ono postoji ili ne, „veliko Drugo“ izloži svojoj volji da ga pokrene, prekrši njegove zabrane te ga svojim djelovanjem kritizira i komentira. Cilj tog puta (ili bijega) samo je jedan: oblikovati i pronaći vlastiti smisao.“
Foto: Osijek.in
