Tračevi Neil Simona njegova su jedina farsa. Pisac koji je pisao nježne situacijske komedije, u trenucima vlastite poljuljanosti i osobne krize odlučio je sam sebe razvedriti farsom. Bio je to njegov recept protiv tuge i depresije, lijek za osobna razočaranja i opću krizu smisla. A to je značilo dotjerati karaktere do granice izdržljivosti, na rub karikature, gurnuti ih u kaos u kojem se njihovi brižno izgrađeni životni modusi ruše kao kao kula od karata. Jasna su pravila farse: moramo gledati junake koji se nalaze u nevolji. Gadnoj nevolji. Tragičare. Način na koji se oni pokušavaju izvući iz neprilike u kojoj su se zatekli nama je smiješan. Smiješan nam je zato jer ih prepoznajemo: prepuni su mana, sebičnosti i oholosti, sitnih i krupnih slabosti. Poroci su im u krvi, prikrivanje vlastitog jada njihova je neprestana dužnost. Zato im se smijemo kad se, suočeni s problemom, zakopavaju sve dublje i dublje. Takve je junake Neil Simon stavio u Tračeve, ljude visokog društva, ljude iz politike i medija. Ljude koji ovise o javnoj slici, o onome što drugi misle o njima, o onome što se o njima priča. Iako je ovaj komad napisan osamdesetih godina prošlog stoljeća vizionarski je anticipirao slabosti društva u kojem živimo danas. Društvene mreže nametnule su suvremenom društvu ovisnost o javnoj slici, lažnoj slici koju protagonisti sami kreiraju kako bi izgledali bolji. A to je upravo ono čemu se Simon ruga. On će svoje likove okrnjiti smiješnim tjelesnim povredama: jednog su ukočila leđa, drugi je istegnuo vrat, ljepotici su natekla usta, druga je u svrabu od alergije. Psihijatar je lud, odvjetnik je gluh, simboli moći su se rasuli po podu kao pribadače na koje se u svakom trenutku svi mogu nabosti. A sve to zbog jednog pucnja iz pištolja, zbog jednog poteza nekog očajnika tamo u pozadini koji je odlučio da na trenutak prekine tu iscrpljujuću igru lažne fasade.
Foto: HNK u Osijeku
