Na današnji dan obilježava se Svjetski dan kazališta, projekt je to koji je pokrenuo ITI – Međunarodni kazališni institut, međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija. Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta čita međunarodna poruka. Ovogodišnju poruku napisala je Branka Cvitković, nacionalna dramska prvakinja i Hellen Mirren. Poruke prenosimo u cijelosti:
“Posveta glumcu
Biti glumac, znači biti dobrovoljni polaznik jedne škole koja se zove kazalište, čiji sam i sama oduševljeni polaznik, istraživač i pripadnik. Nadam se da tu “školu” nikada neću završiti pa i pod cijenu da me proglase lošom učenicom.
Biti glumac, znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa za uzvrat. To znači, ne bojati se suočiti s novim, neistraženim, drukčijim. To znači prepustiti se izazovima koji će pokrenuti naše potencijale, razigrati našu maštu. To znači pomicati svoje granice i mijenjati se tako da iznenadimo sami sebe. Biti glumac znači, vješto mijenjati karaktere a ostati svoj. Upravo to, ostati svoj, nosi u sebi TAJNU koju svaki glumac sam za sebe i u sebi gradi čitavog života. Pokazivati se a ostati TAJNA. Ne doreći se! Trajati! Ali biti glumac znači i nastojati doseći najviše umjetničke standarde i ne ogriješiti se o kazališnu etiku u najširem smislu. I nije to tako nevažno istaknuti, upravo danas, kada svatko svakome radi o glavi i kada sve postaje važnije od činjenice da smo tu zato da osluškujemo istinu u sebi i oko sebe, da budemo hrabri, da ne odustajemo od suštine smisla bavljenja umjetnošću i da se ne damo lošim uvjetima bez obzira na okolnosti koje nas pritišću. Budimo gospodari pozornice, očarajmo publiku krikom, tišinom i svojim glasom kao najupečatljivijim i najmarkantnijim glumačkim sredstvom.
Ako se ponekad izgubimo u životnoj strci straha, nesigurnosti i traženja sebe, sjetimo se da smo stanari jednog doma kojem pripadamo a to je kazalište. Nadajmo se da ćemo na svom profesionalnom putu sretati samo darovite, pametne i dobre ljude, pa ako i ne bude uvijek tako suprotstavimo im se svojim talentom!
Još nešto! Želim izraziti poštovanje i podršku onim kolegama koji nemaju tu sreću biti u stalnom angažmanu u kazalištu i koji unatoč nesretnim okolnostima i uvjetima svojim predanim radom upozoravaju na položaj glumca, danas.
Dragi prijatelji i kolege, neka sve vaše napore i umjetničke dosege prati onaj, za nas glumce najslađi zvuk, neodoljivi zvuk aplauza!
Branka Cvitković,
Nacionalna dramska prvakinja”
Poruka Helen Mirren za Svjetski dan kazališta 2021.
“Proteklo je razdoblje bilo iznimno teško za izvedbe uživo, a mnogi su se umjetnici, tehničari i kazališni suradnici našli na kušnjama u profesiji koja je ionako ispunjena nesigurnošću.
Možda im je upravo ta uvijek prisutna nesigurnost omogućila da lakše prežive ovu pandemiju oslonivši se na svoju hrabrost i dosjetljivost.
Njihova je mašta u ovim novim okolnostima već pronašla nove domišljate, zabavne i dirljive načine komunikacije, dijelom, naravno, zahvaljujući i internetu.
Ljudska bića jedna drugima pričaju priče otkad su se pojavila na ovom planetu. Ta će prekrasna kultura kazališta opstati dok god budemo živi.
Kreativni nagoni pisaca, dizajnera, plesača, pjevača, glumaca, glazbenika i redatelja nikad neće biti ugušeni, a u bliskoj budućnosti opet će procvati, ispunjeni novom energijom i novim razumijevanjem svijeta koji svi zajedno dijelimo.
Jedva čekam!”
Prijevod s engleskoga: Vinko Zgaga
Iz Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku poslali su nam tekst Ivane Šojat povodom Svjetskog dana kazališta koji prenosimo u cijelosti:
“Kazalište je prostor sveobuhvata, mjesto na kojemu se umjetnost u svim svojim vidovima okuplja u jednoj točki i progovara jezgrovito, suvislo, jasno i glasno. Čak i kad šapuće ili pjevuši pianissimo, umjetnost u kazalištu to čini kako bi privukla pozornost, kako bi pozornost pogleda koji se gubi na šumi zbilje usmjerila u jednu točku.
U kazalištu su udruženi ne samo glumac i glazbenik, nego i sve ono što čini svaku produkciju: tekst, likovnost, koreografija, svjetlost, svi umjetnički izričaji. I ne samo to: kazalište je mjesto izravnog susreta, mjesto reakcije, jer u kazalištu se izravno i neodgodivo susreću izvođači i publika. U kazalištu je sve odmah opipljivo, jasno, nedvojbeno. Baš uslijed svega toga, teatar je točka visokog energetskog naboja, velikih očekivanja, ljubavi i strasti. Teatar ne prihvaća i ne probavlja mlačnost, isključivost, jednosmjernost, neosjetljivost. Njegovim krvožilnim sustavom kola esencija emocije. Zato je kazalište silno pogođeno ovim „novim normalnim“. Inače otvorena komunikacija s publikom svela se na tananu nit, na malobrojnost koja dvorani daje sumorno ozračje pustog mjesta. Premda se i umjetnici i publika trude, ne predaju, ne odustaju. Premda umjetnici rade čak i više no ikad prije. Dušom i tijelom.
Bezuvjetno, bez ikakve kalkulacije. Repertoar nije obustavljen, jer prestati bi značilo umrijeti. HNK u Osijeku ne samo da nije posustalo i predalo se, nego je u najmučnijim okolnostima upregnulo sve svoje snage, iznjedrilo fantastičan niz od čak četiri dramske premijere: „Trenk iliti divji baron,“ „Višnjik,“ „Gospođica Julija,“ „Udovice“. Odmah iza Uskrsa premijerno na red dolazi i „Dječak koji je govorio Bogu“ Damira Mađarića, u režiji Same M.Streleca.
Nipošto ne smijemo zaboraviti Operu koja se zbog protuepidemioloških mjera morala još više suspregnuti, no koja je podarila cijeli niz veličanstvenih gudačkih koncerata, ali i koncerata opernih solista: uz Božićni i Novogodišnji koncert (koji je nakon zemljotresa na Banovini dobio humanitarni karakter), do Koncerta klasične glazbe i Koncerta za Valentinovo. Kazalište je odgovorno, ali i tvrdoglavo, uporno, ne pristaje na predaju. Jer: nema predaje. Predati se znači nestati.”
Maja Sajko
Izvor: Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
Foto: Osijek.in
