Svijet čine ljudi, a mijenjaju ga i ljudskijim čine odvažni sanjari koji u sebi nose tu iskru što je malodušni nazivaju ludilom, koji znaju da sanjati i biti nije isto.
Osijek je dugo sanjao kazalište, dugo je, još od 1735., bio čest domaćin putujućim kazališnim trupama. Svoje stalno kazalište nije dobio sve dok gradski uglednici: Bačić, Pinterović, Neumann, Isaković, Kraus i Keiser u proljeće 1907. nisu odlučili utemeljiti Društvo za osnutak stalnog Hrvatskog kazališta kako bi zgradi koja je u tu svrhu izgrađena još 1866. podali stalne, umjetničke stanare.
Bila je to bitka od koje bi mnogi odustali, bitka koje su se junaci osječke kulture držali kao zapovjedi, u kojoj su baš zato morali pobijediti. U Osijek na njihov poziv dolazi kazališni stručnjak Nikola Andrić koji odmah okuplja ansambl kojemu će postati prvi intendant te organizira program koji će obilježiti početak djelovanja kazališta koje će tijekom burne povijesti mijenjati imena, ali ne i svoju funkciju kulturnog svjetionika svega urbanog i naprednog.
U zgradi koju je projektirao Karlo Klausner će 7. prosinca 1907. u sklopu svečanog programa inauguracije odjeknuti prvi čin Smetanite „Prodane nevjeste“, „Slava preporoditeljima“ Milana Ogrizovića i uvertira Gundulićeve „Dubravke“. I dan će ostati upamćen kao Dan rođenja kazališta, Dan kazališta, tvrdoglavoga kazališta koje je sva rušenja i sve paleži preživio zahvaljujući svojim umjetnicima, svojim ljudima, svojim zaljubljenicima, svima kojima je jasno da bez njega Osijek ne bi bio Grad. Jer Grad bez okomice kulturnih institucija nije urbanost, nego samo mjesto materijalnog životarenja, bez duha.
Izvor: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
Foto: Kristijan Cimer
