Predstava – Dok zvijezde ne padnu (pretplata 3)

Aktualna do same srži temeljnih međuljudskih odnosa, Beth Steel svojom, žanrovski diskutabilnom, dramom koja započinje kao laka, pitka i prpošna komedija, načinje i zaposjeda stvarnost kao kalup u kojem živimo, dok se društvenim (međuljudskim) ostvarenim odnosima služi kao mizanscenom u kojem opća mjesta imaju ulogu “sklopke” za iskreni smijeh. Ona vješto secira stratuse tjeskobe opstanka kojemu smo izloženi u društvu koje je sreću i poziciju u njoj (a među “drugima”) determinirao novcem kao jedinim alatom samoostvarenja i priznanja.

Sve započinje svadbom kao inicijacijskim prelaskom u novo, u novo okrilje unutar kojega pojedinac dobiva “priliku” u dvoje se iznova ostvariti i uzdignuti do tražene euforije “sreće i razumijevanja”. I bio bi to predvidiv narativ da nije zaokreta kojim nas Steel naprasno vraća u iskrenu stvarnost, onu koja kirurški razdvaja “nas” od “drugih”. Uvijek smo, zapravo, “nasuprot drugih”, ne izričito u sukobu, nego više pred drugim kao ispred ogledala u kojem zapažamo obrise vlastitih tjeskoba, strahova, htijenja, stremljenja, ali i istovjetnosti i podudarnosti. Drugi je uvijek ono što bih JA htio biti. Zato reagiramo dvojako: divljenjem ili zavišću. Najčešće zavišću koja rađa gnjev, reakciju odbacivanja i deklasiranja.

U drami Beth Steel susreću se dva svijeta: autohtoni i alohtoni, svijet “starosjedilaca” i svijet “došljaka”, migranata, tražitelja bolje sudbine kroz traženje posla izvan okvira zadanoga rođenjem. Steel, naime, poseže za pitanjima koja često čitamo kod anonimnih komentatora ispod vijesti na portalima koje govore o radnim dozvolama izdanima strancima ili migrantima koji su poginuli tragajući za boljim životom. Ona u brak povezuje mnogima nepovezivo: Britanku i Poljaka. Britanska strana svatovske družine vlastitu bijedu stagnacije i kroničnoga neuspjeha spoznaje u izravnom doticaju s Poljakom koji od prvoga posla smetlara nezaustavljivo grabi gore, uza stube piramide društvenoga statusa. I u prasku sve eskalira, padaju maske prividne uljuđenosti, političke korektnosti, događa se pobuna protiv “stranaca koji nam otimaju radna mjesta”, koji “ne govore naš jezik”. Započinje rat u točki prijepora, u pregibu promjene koja svijet kao prostor supostojanja ciklički, zapravo, zapljuskuje otkako je čovječanstva.

I tu je taj “problem” žanrovske odrednice koja se hvata svršetka koji ne okončava, nego posvuda u svijetu traje kao zbilja koju Beth Steel majstorski prebacuje na raster scenske pojavnosti kao skicu za raspravu o određivanju pravde kao kategorije u kojoj uvijek postoje pobjednici i gubitnici. Premda je ta rasprava jalova: srazovi nikada ne rezultiraju pobjedama, nego isključivo promjenama, novim stanjima i okolnostima. Otuda i dojmljivost, perceptivna jakost ove sjajne drame u dihotomiji smijeha i gorčine.

Ivana Šojat