Velika želja bila je intendantu Vladimiru Hamu na scenu postaviti nagrađivani roman Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav. I uspio je, premijera je sutra, 13. studenoga, u 20 sati. Bio je to više nego dovoljan i valjan razlog za danas održanu konferenciju za medije. Pripadnost njemačkoj nacionalnoj manjini ono je što dodatno povezuje intendanta i autora, a roman je i dio velike i nagrađivane knjižne trilogije o donaušvapskim temama, tj. o sudbini Podunavskih Nijemaca na ovim prostorima. Ponosan i sretan je Vladimir Ham zbog svega, ponajprije zbog velikog ansambla (28 je glumaca u podjeli) – na račun kojega su svi imali samo riječi hvale.
Proces je bio lijep, a to znači – u šali je dodao intendant – da ne bi ni znao da su probe u tijeku da nije glumce sretao u kazalištu. Zasluge za vođenje bez stresa idu na račun redatelja Jasmina Novljakovića, podjednako dugo u redateljskim, kao i pedagoškim vodama. Tomu je tako, jer – kaže redatelj – s ovim se ansamblom (profesionalcima i studentima) osjeća kao s proširenom obitelji.
Dugim se razdobljem mjeri i njegovo prijateljstvo i suradnja s piscem, a nije im ovo ni prvi zajednički. projekt. Stoga mu je Ludwig Bauer bio prvi i siguran izbor za suradnika u dramatiziranju romana, osoba koja će ga voditi u razmišljanju o scenskoj realizaciji.
Nastojali su biti što vjerniji romanu, koji progovara o totalnim režimima u Istočnom bloku druge polovine 20. st., a o čemu današnje generacije vrlo malo znaju i odmiču se od politike. Čitavom svijetu pa tako i Europi prijete neki novi totalitaristički poredci. Iznimno je sretan zbog članova dramskog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, koji se pojavljuju u ulogama Lukana i Maksa, kao sedmogodišnjih dječaka.
Iznenađenje je ono što od sutrašnje premijere očekuje autor Bauer. Jedno je raditi s tekstom, a drugo na predstavi sa živim ljudima i suradnicima – svjestan je autor. Novljakovićev rad poznaje, cijeni i voli i s punim povjerenjem mu je predao u ruke svoj roman koji progovara i propitkuje pitanja identiteta, osobnoga i nacionalnoga. Sretan je i veseli se ovoj inscenaciji, iako priznaje da mu je posao na dramatizaciji vlastitoga tekst teško pao. Žanr romana bliži je filmu, nego kazalištu, ali uvjeren je u uspjeh ove predstave.
Iako nitko nije imao ni nevažan ni lak zadatak, jedan od težih pao je pred našega velikoga slikara i scenografa, Zlatka Kauzlarića Atača. Gotovo 50 izmjena lako je riješiti na filmu, a gotovo nemoguće na pozornici. Ne bi li priča održala kontinuitet – i likovi putovali iz grada u grad, iz države u državu – Atač se odlučio za kroki scenografiju. To znači da je sve u naznakama, započeto – scenografija nije dekor, mnogi elementi idu u zrak. Pozornica je mala, kaže Kauzlarić, a ovakva fluidna scenografija glumcu daje i sve što mu treba i dovoljno prostora. Scenografija priču čini suvislom i razumljivom.
– Scenografija je režija prostora, i ne postoji bez redatelja ni glumaca, kao ni obrnuto – smatra Atač. Oduševljen je glumačko igrom, neovisno što je na sceni. Glumci su fenomenalni i to nije kompliment, nego konstatacija – naglasio je Atač.
Nakon mnogo se godina vratio u HNK-a u Osijeku gdje je odradio desetak projekata i stekao zvjezdani status. S redateljem se odlično složio, više su pisali, nego risali – iznimno dobro raspoložen bio je Atač.
– Spojem redateljeve mirnoće i mog temperamenta dobili smo što smo dobili – zaključio je u Kauzlarić u istom tonu.
Konferenciji za medije nazočila je i dubinski i detaljno o Bauerovu opusu, s naglaskom na ovom romanu, govorila i sveučilišna profesorica, urednica i književnica Lidija Dujić, koju je pok. akad. Tonko Maroević prozvao prvom bauerologinjom. S nekoliko renomiranih nagrada iza sebe (i zasigurno nekima koje mu tek predstoje, iako je napisan 2010.), prosudbeno je tijelo nagrade koja nosi ime Meše Selimovića za ovaj kapitalni roman napisalo da je remek-djelo. Autor preiscrtava granice između fikcije i fakcije, dodaje prof. Dujić, ističući da je riječ o novopovijesnom romanu, žanru koji plastičnije prikazuje male sudbine, male povijesti onih ljudi koji misle da nije pogrješno misliti da nemamo svi istu zajedničku povijest i prošlost.
Stvarnost je autor romana konstruirao kao moguću, alternativnu (auto)biografiju – naglašava prof. Dujić.
Ravnatelj Drame, Duško Modrinić, poimence je zahvalio autorskom timu i čestitao ansamblu na premijeri.
Piše: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku