Magistrica kazališne režije i radiofonije, 32-godišnja Lea Anastazija Fleger (danas docentica Glume na Akademiji dramske umjetnosti i dobitnica posebne rektorove nagrade, rektorove i dekanove nagrade) iza sebe ima više od 20 režija kazališnih predstava (od kojih su neke nagrađivane), a može se pohvaliti i iskustvom režiranja koncerata i evenata, sinkronizacija animiranih filmova. Sudjelovala je na brojim domaćim i stranim kazališnim radionicama i seminarima.
Za četiri ju dana očekuje prva režija opere i prva suradnja s HNK-om u Osijeku i to dviju Puccinijevih opera u jednom činu – Plašta i Sestre Angelice.
* Iako su iza vas uistinu brojni projekti, zapaženi i cijenjeni, još ste uvijek u kategoriji mladih redatelja. Je l’ se teško probiti na našoj kazališnoj sceni, dobiti dobru prvu priliku?
– Imam 32 godine i sudeći prema tomu, zaista jesam mlada redateljica, no kada pogledam sve projekte iza sebe, samu sebe iznenadim, pitam se kada sam sve to stigla. Počela sam raditi profesionalne projekte na samom početku studija. Moja prva profesionalna režija ostvarila se 2013. Da, nije lako ući na našu kazališnu scenu, rijetki su ravnatelji kazališta koji prate studentske radove na akademiji. Čast iznimkama, naravno. Rekla bih da više posjećuju glumačke ispite, nego ispite studenata kazališne režije, što je svakako velika šteta. Smatram da smo profesija u kojoj je jako bitan faktor sreće. Ja sam tu sreću, srećom imala. Na neke od mojih završnih ispita došli su ljudi koji su mi odlučili dati prve prilike, prve režije. Uz to sam ravnateljima predlagala naslove koje sam željela raditi i tako si otvorila mnoga vrata. Zahvalna sam tim ljudima koji su otvorena srca poslušali moje ideje i snove, te mi omogućili da ih prenesem na scenu.
* Osječki Vam je HNK-a, na čelu s intendantom Vladimirom Hamom, povjerio dvije Puccinijeve jednočinke. Ne želimo otkrivati sve, ali barem nam nešto “došapnite” iz svoje – sigurni smo – podebele knjige redateljskih zabilješki. Kako ste pristupili operama? Jeste li ih vremenski izmještali?
– Presretna sam što sam dobila poziv za rad baš na operi. Ovo je moja prva samostalna režija opere, a režiju opere sam priželjkivala još od kada sam upisala studij kazališne režije. S obzirom na to da sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu, nadala sam se da ću svoje znanje i ljubav prema glazbi moći iskazati baš u operama. Puccini je zaista bio genijalac. Oborio me s nogu. Na svakoj probi pjevači, dirigent, cijela ekipa i ja komentiramo da smo sretni što radimo baš Puccinija. Ljudi iz struke koji se bave dramskim teatrom razumjet će usporedbu. Puccini je u opernom svijetu kao Čehov u dramskom. Svi se glumci bore rukama i nogama da bi igrali Čehovljeve komade i likove, a isto tako pjevači guštaju u fantastičnim rolama koje je za njih skladao Puccini. Ne samo što su glazba i priče obje jednočinke fantastični, nego je Puccini praktički redatelj. On genijalno razumije dramaturgiju, emocije, dramske situacije, u svojoj je partituri upisao toliko zanimljiva glumačka stanja i obrate, da je zaista užitak dešifriranje svih njegovih zamisli, a onda naravno dodavanje naših ideja na priloženu glazbenu partituru. Njegovi su likovi životopisni, s pravim dubinama, problemima, a glazba kao sredstvo izražavanja fantastično prenosi stanja likova do publike. Plašt i Sestra Angelica dio su triptiha Il Trittico. Zanimljiva je informacija da je samom Pucciniju Sestra Angelica najdraža opera koju je napisao. Radnju opera ne bih otkrivala, dođite i uplovite u priče s nama. Očekujte pregršt ljubavi, mržnje, patnje, sjete, melankolije, suza, smijeha, dobre glume, izvrsnih pjevača i fantastične glazbe.
* Kako birate suradnike, poput scenografa, kostimografa i dirigenta? Koliko vam je važno timsko stvaranje i komunikacija unutar produkcije?
– Autorsko-kreativni tim čine ljudi koji su moja desna i lijeva ruka. Zbir naših ideja tkȃ predstavu. Naš sklad rada po segmentima, potrebnim za rad na operi ili bilo kojoj drugoj predstavi, čini predstavu dobrom ili lošom. Uvijek se trudim sa suradnicima stvoriti naš mali svijet, naš mali svemir na sceni. Upravo autorski tim daje kostur predstave koji se dalje puni „mesom“ na probama s glumcima ili pjevačima. U Pucciniju imamo dva potpuno različita svijeta na sceni. U prvom dijelu, u Plaštu se nalazimo u Parizu, na riječnom brodu koji plovi Seinom. Sestra Angelica smještena je u vrtu samostana. Stefano Katunar, scenograf; Tea Bašić Erceg, kostimografkinja, Vesna Kolarec, dizajnerica svjetla i ja radimo dvije potpuno vizualno različite priče. Obje zaista vrlo interesantne. Suradnike biram ovisno o komadima koje radim. Svaki autor ima neku svoju posebnost, svoju vrstu vizuala, interesa i kreative. Promišljajući kakvu estetiku predstave želim postići, biram svoje suradnike.
* Iako su jednočinke, ipak su dvije opere, dvije podjele. Kako punite baterije za gotovo cjelodnevne probe?
– Jako je intenzivan tempo proba od samoga početka rada u Osijeku. Baterije za svakodnevne dvostruke probe punim popodnevnim snom.
* Imate li tremu, jer se prvi puta predstavljate publici osječkoga nacionalnoga teatra?
– Naravno, tremu imam prije svake premijere. U ovom trenutku tu tremu mogu više opisati kao ushićenje. Jedva čekam da se sve sklopi do kraja i da s publikom podijelimo naša dva mala dragulja – Plašt i Sestru Angelicu.
* Kakvu operu Lea voli pogledati u kazalištu?
– Fantastičnu. Koja me ostavi bez daha. O kojoj razmišljam još danima.
* Pretpostavljamo da umjetnici koji su dijelom kazališnoga projekta – glazbeni, dramski, redatelj, scenograf… – rastu kroz svaki projekt. Što ćete vi iz ovoga projekta i kazališta ponijeti kao baštinu za buduće projekte?
– Svi rastemo kroz svaki projekt. Od prvoga asistiranja u kazalištu do danas jako sam narasla kako umjetnički, tako i organizacijski. Iz ovoga projekta ponijet ću puno novih znanja i saznanja, no svakako bih istaknula fantastično iskustvo u radu s pjevačima i predivnim zborom HNK-a Osijek.
* Pretpostavljam da u operi nije lako povezati glazbu, pjevanje i scenski pokret (glumu)?!
– Opera je zaista komplicirana forma. Sve što ste nabrojali sjedinjava se u pjevačima. Pjevači imaju težak zadatak. Moraju biti svestrani i puni različitih talenata. Voljela bih ući u glavu pjevača kada se digne zastor i kada dirigent zamahne štapićem za početak. Zanima me kako se u tom trenutku sav dugogodišnji rad na svom instrumentu sjedinjuje s talentom i prenosi u čistu umjetnost.
* Je li improvizacija prisutnija u dramskom procesu i kako se manifestira u operi?
– Improvizacija je u svakom pogledu prisutnija u dramskom procesu. U operi je puno više zadanosti, nego u dramskom teatru. Glazba daje čvrst okvir i strukturu predstavi. U dramskom je teatru mnogo više adaptacija, autorskih projekata, rada po motivima na neki tekst i u tom je smislu dramski teatar mnogo otvoreniji za improvizacije. Kada se radi dramska glumačka scena, redatelj određuje vrijeme trajanja određene scene, dramske situacije, pauze, dijaloga, monologa, plesnoga broja. U operi glazbena partitura diktira tijek predstave, stoga mogu reći da je struktura opere vrlo čvrsta.
* Što je u vašem pozivu najizazovnije – u dobrom i lošem smislu?
– Ljudi. I u dobrom i u lošem smislu. Kazalište je kao jedan komplicirani sat. Ako svaki kotačić ne radi savršeno, sustav se jako lako uruši. U radu na predstavi sudjeluje jako puno ljudi – od autorskoga tima, pjevača/glumaca, tehnike, inspicijenata, šaptača, orkestra, korepetitora, PR službe, tehničkoga vodstva, krojačnice, radionica itd. Ako samo jedan dio zakaže, nema dobre predstave. A sve to ovisi o ljudima. O njihovoj posvećenosti, sposobnostima, marljivosti, radu, talentu, sposobnostima organizacije.
* Da niste redateljica, čime biste se bavili?
– Mene je život odveo u kazalište, sretna sam što mi je dječji hobi postao profesija. Ona daje široku lepezu poslovnih mogućnosti. S obzirom na to da sam hiperaktivna i volim mijenjati fokuse kroz dan, koristim tu povlasticu i bavim se raznim spektrima režije. Uz režiranje predstava, koncerata i evenata, bavim se pedagogijom, docentica sam na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Također režiram sinkronizacije animiranih filmova. Kada sam u gimnaziji odlučivala što bih studirala, ozbiljnu su bitku vodili studij kazališne režije, studij dirigiranja i molekularna biologija. Mislim da sam s 18 godina bila hrabra i odabrala najbolji put za sebe.
Razgovarala: Narcisa Vekić
Foto: HNK u Osijeku
