U Gospinu Aljmašu, nadbiskupijskom Svetištu Gospe od Utočišta, proslavljena je 15. kolovoza 2020. svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo tijekom koje je središnju hodočasničku misu u 10:00 sati predvodio nadbiskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić, u skladu sa važećim epidemiološkim mjerama.
Preč. Anto Markić, upravitelj aljmaškoga svetišta i župnik Župe Pohođenja Blažene Djevice Marije, pozdravio je sve svećenike, predstavnike županijske, gradske i općinske vlasti te predstavnike policije, vatrogasaca, hitne pomoći, Crvenog križa, tehničkih službi, medija i sve hodočasnike, rekavši: „Slavimo Uznesenje Marijino u nebesku slavu. Mi njezina duhovna djeca od ranih jutarnjih sati dolazimo da bismo preko njezinih milosnih ruku Bogu uputili svoje molitve te našli mir u srcu i duši, s Gospodinom i našim bližnjima. Ovogodišnje slavlje slavimo u dosad neviđenim okolnostima pandemije koronavirusa. Uprava svetišta moli sve hodočasnike da se pridržavamo epidemioloških uputa!“ U koncelebraciji su bili: dekan Osječkog istočnog dekanata, preč. Ivan Jurić, predvoditelj trodnevne molitvene priprave uoči svetkovine fra Ivan Matić te vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata. Liturgijsko pjevanje animirao je Župni zbor Župe sv. Rozalije iz Ivanovca.
Uvodeći u misu nadbiskup Hranić je rekao: „Izražavam svoju radost zbog svakoga od vas i sve vas od srca pozdravljam; sve vas dragi hodočasnici Aljmaškoj Gospi od Utočišta. Pozdravljam sve svećenike i bogoslove te časne sestre redovnice. Ispovijedamo vjeru da je Isusova Majka Marija, na temelju privilegija koji je povezan s njezinom jedinstvenom ulogom koju je kao Bogorodica imala u povijesti spasenja, na kraju svoga zemaljskog života bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, što je cilj i našega ljudskoga zemaljskoga hodočašća.“
U svojoj homiliji mons. Hranić je rekao: „Da bismo razumjeli Marijino uznesenje, moramo se usredotočiti na Uskrs, na središnje otajstvo našega spasenja. Uskrs je vjera u vječni život. Ovdje na zemlji toga života nema. Doživljavamo ga tek u fragmentima, u nagovještaju i slutnji punine, u očima druge osobe pune dobrote ili u radosnim očima ljubljene osobe, u očima majki, očeva, liječnika, medicinskih sestara, službenika i zanatlija – svih onih koji se trude pomoći bližnjima, umanjiti njihov strah te uvećati njihovu nadu i radost.“
Osvrnuvši se na pročitani ulomak Evanđelja po Luki, o Marijinu pohodu Elizabeti, ocrtao je put Djevice iz Nazareta do Božje slave riječima: „To je izvješće u kojem je Marija proglašena blaženom među svim ženama i blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti riječi koje joj je rekao Gospodin. A u himnu ‘Veliča’ kojeg Marija s radošću uzdiže Bogu, izlazi na vidjelo njezina duboka vjera. ‘Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju.’ Ona naviješta da je Bog najveći od svega. A za sebe kaže da je ona ‘neznatna službenica Božja’. Ona drži da je ona sama velika tek onoliko koliko je ovisna o Bogu.“
Povlačeći usporedbu nadbiskup je rekao: „Suvremeni čovjek nasuprot njoj odbija biti ovisan o drugome. On želi biti radikalno neovisan. Ne želi ovisiti ni o Bogu, ni o drugim ljudima, ni o zakonima prirode. Sve češće odbija obvezati se na stabilnu vezu poput braka. Obveze prema drugima doživljava kao ugrozu vlastite komotnosti. Odbijajući biti dio mreže ovisnosti, nasljeđa i zajedništva, postaje osuđen na ulazak u džunglu tržišnog natjecanja te prepušten njegovim zakonima.“
Govoreći o današnjem svijetu rekao je: „Marija pjeva: ‘Klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju’. Ali zašto? – Zato ‘što pogleda na neznatnost službenice svoje. Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.’ Nisu li te riječi Marijina himna danas snažnije no inače. Sve do neki dan, političari, gospodarstvenici i sindikalni radnici govorili su o gospodarskom rastu, o povećanju plaća i mirovina, o novim radnim mjestima i zaposlenjima. Bili su sigurni u sebe. A sada nas je mikroskopski virus bacio na koljena. Mislili smo da smo nezaustavljivi, neranjivi i besmrtni. Trenutna pandemija koronavirusom otkrila nam je kako je sve što radimo i u što smo bili pozvani vjerovati nedosljedno i krhko. Epidemija je bila zastarjela, srednjovjekovna riječ. Odjednom je postala naša svakodnevica. Onda je došao potres u Zagrebu. Iskustvo izolacije mnogima je omogućilo otkrivanje da nismo neovisni, nego da smo htjeli ne htjeli povezani s drugima, potrebni jedni drugih te ovisni jedni o drugima. Kada se sve sruši, ostaju samo veze braka, obitelji i prijateljstva.“
Kao uzor, nadbiskup je istaknuo Mariju – poniznu ‘službenicu Gospodnju’: „Marija u svom himnu i njezino uznesenje na nebo nam u toj našoj situaciji poručuju da prava veličina nije veličina svemoćnih kraljeva i vlastodržaca, koji će – jer smo svi smrtni ljudi – kad-tad biti zbačeni s prijestolja, nego: da se prava veličina stječe služenjem; da je prava veličina u sposobnosti ljubiti i ostati vjeran i onda kad to traži samoprijegor, odustajanje od sebe, žrtvu i služenje; da je prava veličina u zajedništvu s Bogom, koji nam se u svojoj nesebičnoj ljubavi daruje do kraja. Marijina nebeska proslava je proslava jednoga običnoga stvorenja koje je za zemaljskoga života i u posve zemaljskim okolnostima potpuno stalo na Božju stranu. Svetkovina Marijina uznesenja na nebo ili Velike Gospe nam tako poručuje ponajprije da se život ne može potpuno ostvariti samo u okrenutosti prema zemlji. Potpuno ostvarenje i punina našega ljudskoga života prima se kao nagrada naše ljudske okrenutosti prema Bogu.“
Zaključujući, nadbiskup Hranić je rekao: „Slaviti svetkovinu Velike Gospe ne znači nipošto zanemarivati ili podcjenjivati zemaljski život nego vjerovati da će sva naša najplemenitija nastojanja i htijenja, svi naši odnosi, doseći svoju puninu s one strane smrti. Možemo si sagraditi i zlatnu kulu, ali svemu tome dođe kraj. Bez vjere u uskrsnuće i život budućega vijeka svaka je ljudska sreća, stoga, pomućena i umanjena činjenicom da jednom mora prestati. Napori i žrtve, siromaštvo i poniznost nisu protivni sreći, nego su jedini put do trajne sreće u zajedništvu s Bogom. Marijina proslava plod je takve vjere i znak pouzdane nade svim hodočasnicima i čitavom putujućem narodu Božjemu.“
